Vrijeme zaista “leti”. Imam osjećaj kao da je juče bilo kada sam posljednji put sjeo za svoj radni sto i napisao ono što je, na kraju, izraslo u detaljno objašnjenje, zbog čega nas “pametni asistenti” ne prisluškuju i iz kog razloga je to nemoguće. Bio je to odgovor na višesatnu raspravu sa prijateljem, koji, iako obrazovan čovjek, ima svoje momente “IT paranoje”.
Nisam ni slutio da će to, za dugo, biti posljednji članak koji ću sastaviti.
Ono što tada nisam osjetio jeste da je medijska pompa, ili bolje rečeno psihološka tortura vezana za virus Covid-19, ostavila posljedice kada je u pitanju žurnalizam kao profesija, a nažalost, ispostavilo se — i odbojnost prema samom kreativnom pisanju.
Naime, za vrijeme one početne i najluđe panike oko virusa, tada zaposlen u jednoj lokalnoj medijskoj kući, pročitao sam svaki tekst koji je objavljen na tu temu. A da zlo bude još veće, po završetku radnog dana nastavljao sam da pratim razvoj situacije, time dodatno podstičući svoju odbojnost prema struci. Moje razočaranje se baziralo prvenstveno na “clickbait” načinu izvještavanja kojim su se mediji služili, kako na ovom području, tako i globalno. Bilo mi je jasno da je u pitanju borba za dio “čitalačkog kolača”, ali sam tada — a i danas — smatrao da je u doba kada su mediji, kao stub modernog društva, trebali da objektivno izvještavaju, njihov pristup situaciji bio neumjesan.
Mješavina tog razočarenja i zasićenja informacijama, kojima sam svakog dana bio izložen, dovela je do toga da je jedini trenutak kada bih zapisao neku svoju misao bio onaj kada bih u svoj rokovnik ideja zabilježio poneku, sa namjerom da je kasnije pretvorim u tekst ili neki drugi kreativni proizvod. Naravno, do toga nikada nije došlo.
Sada, nekoliko godina kasnije, tek mogu da kažem da je prošlo dovoljno vremena i da, uz pomoć jedne stare pisaće mašine (o tome više drugom prilikom), ponovo počinjem da uživam u “igri rečenica”. Kreativni blok me napokon, polako ali sigurno, napušta.
Jedini savjet koji mogu dati onima koji se možda, u trenutku dok ovo čitaju, bore sa nečim sličnim, jeste sljedeći:
Ne forsirajte ništa! Forsiranjem ćete samo prolongirati blokadu kroz koju prolazite. To je greška koju sam ja napravio. Sam sam sebi učinio gore u želji da se što prije “izbavim”.
Potrebno je samo pustiti da vrijeme odradi svoje. Jasno mi je da taj luksuz nema svako, ali vrijeme je, po meni, jedini pravi lijek za kreativnu blokadu.
Ono što eventualno možete učiniti da podstaknete proces jeste da posmatrate one ili ono što vas, u vašem polju interesovanja, inspiriše i što vas je inspirisalo u prošlosti.
Što se mene lično tiče, naredni period ću provesti listajući pomenuti rokovnik ideja… Ko zna, možda jedna konačno ugleda sunce.
Vrijeme je za povratak!